Asirija/Zemljopis/Prirodna bogatstva, poljoprivreda i stočarstvo

Najveća prirodna bogatstva Asirije svakako su zemlja i voda, što je omogućilo razvoj poljoprivrede i stočarstva. Zahvaljujući redovitim padalinama, ljudi su mogli živjeti bilo gdje u Asiriji, te se nisu morali okupljati isključivo oko vodenih tokova, kao što je to bio slučaj u Babiloniji. Tako je kroz povijest većina središnje Asirije bila napućena ljudima koji su se bavili poljoprivredom i stočarstvom, a ubrzo se to proširilo i na Džeziru, kako je rastao broj stanovništva. U rijekama je bilo dovoljno ribe, dok su na brežuljcima uspijevali vinogradi. Relativno mekan mosulski mramor korišten je za gradnju i kiparstvo, no glavni građevinski materijal bila je glinena opeka, te bitumen koji se mogao naći u Eufratu, u blizini današnjeg grada Hit. U Džeziri su postojale, i još uvijek postoje, zalihe soli.

Temelj gospodarstva predstavljala je poljoprivreda i stočarstvo. Ove dvije gospodarske grane međusobno su se nadopunjavale, tako da je dio zemlje korišten za ispašu, a drugi dio za obrađivanje i uzgoj žitarica. Najčešća žitarica bio je ječam, no uzgajala se i pšenica. Od ječma se proizvodio kruh i jedna vrsta piva, a od grožđa vino. Ulje od sezama korišteno je za obogaćivanje kruha. Povrće se rijetko uzgajalo. Veću su važnost imali začini, poput gorušice i, naravno, sol. Najčešće povrće bio je luk, češnjak i poriluk, a uobičajeni dio prehrane činilo je i voće poput jabuka, grožđa i oraha.

Od domaćih životinja, najčešće su uzgajane ovce i koze, koje su omogućavale i proizvodnju tkanine. Kozje je mlijeko bilo osobito na cijeni, kako kao piće, tako i kao sirovina za proizvodnju sira. Držale su se svinje, goveda i perad poput patki i kokoši. Najčešće ove životinje nisu ubijane radi mesa, budući da se meso jelo samo za najveće blagdane i proslave. Volovi su korišteni za vuču, a magarci i mazge za transport robe. Uzgoj konja udomaćio se tek sredinom 2. tisućljeća p.n.e., a koristili su se kao životinje za vojne potrebe za vuču kočija i za konjicu.