MiG-21/Sadržaj/Dizajn

Zbog svoje velike popularnosti i duge službe, MiG-21 je izrađen u velikom broju inačica te je gotovo nemoguće popisati sve značajke svih njih, zato sam odlučio napisati dizajn i značajke samo osnovnih modela jednosjeda, te drugih najraširenijih modela i inačica (F-13, P, PF, PFS, R, S, M, SM, SMT , MT, bis). O ostalim inačicama u drugim poglavljima.

MiG-21F-13

MiG-21 je izrađen uglavnom od aluminija s dodacima čelika, magnezija te fiberglasa. MiG-21 je poznat po svom dizajnu u obliku "cigarete" s svojim delta krilima. Vanjski izgled i dizajn u nekoliko točaka.

Ima izduženi okrugli trup koji započinje s kružnim usisnikom zraka. U njemu je smješten stožasti nosni konus koji se može automatski namještati te tako da može ograničavati količinu zraka koji ulazi u usisnik.

Delta krila s "podrezanim" vrhovima. (Prototipovi su imali krila u obliku pravog trokuta).

Repne površine su izrađene na konvencionalan način te su imale: horizontalni stabilizator koji se mogao cijelom svojom površinom pomicati te jedan vertikalni stabilizator. Neke inačice su imale i padobran koji se koristio za usporavanja prilikom slijetanja na kratke piste a bio je montiran u repnom dijelu.

Pilot je sjedio ispod jednodijelnog poklopca koji se otvarao prema naprijed. Prvotna ideja dizajnera je bila da se poklopac kabine izbaci prema naprijed u slučaju pilotovog katapultiranja. To je ostalo samo kod prvih modela te je kasnije zamijenjeno poklopcem koji se otvara sa strane.

Podvozje je "tricikl" konfiguracije, a svaki dio trapa ima jedan kotač. Prednji kotač se uvlači prema naprijed, a glavni dio se uvlači prema (u) trup zrakoplova. Svi kotači imaju disk kočnice.

Motor

MiG-21 F-13 je pokretao Tumansky R-11-300F turbomlazni motor s 38,1 kN potiska pri normalnom radu, te 56,3 kN s "afterburnerom" (naknadno sagorijevanje). Za pokretanje je koristio ugrađeni električni starter, a imao je i automatski sustav za gašenje vatre u slučaju problema oko motora. Usisnik zraka je imao pokretni konus stožastog oblika, koji se automatski namještao kako bi motor opskrbio većom ili manjom količinom zraka. Uz konus su smješteni i manji pomoćni otvori, koji su se hidraulički automatski otvarali ako je potrebna još veća količina zraka. Ovo zadnje se koristilo uglavnom u borbenim uvjetima pri visokim napadnim kutevima.

MiG-21 F-13 ima 10 ugrađenih spremnika. 6 fleksibilnih spremnika smješteno je unutar trupa, te po 2 spremnika u svakom krilu. To mu omogućuje unutarnji kapacitet goriva od 2.280 litara bez dodatnih vanjskih spremnika.

U donjoj tablici je pregled svih motora koji su se koristili u MiGovima-21 uz podatke o potisku i inačicama u kojima se koristio.

Motor	Potisak (kN)	Inačica
R-11F-300	38.2/53.4	F, F-13, U
R-11F2-300	38.7/60.0	F-13 (moderinizirana), PF, FL
R-11F2S-300	38.2/60.6	PF, PFS, PFM, R, S, M, US, UM
R-11F2SK-300	38.2/60.6	MF
R-13-300	39.9/63.7	M (moderinizirana), MF, RF, SM, SMT, UM (moderinizirana)
R-25-300	40.2/69.9 97,1kN s naknadnim sagorijevanjem	bis

MiG-21P, PF, PFS

MiG-21F je bio samo dnevni lovac bez realne mogućnosti borbe u noćnim uvjetima, te u sve-vremenskim uvjetima, pa je zbog toga bio praktički neuporabljiv za Sovjetsku protu-zračnu obranu (Protivovozdusdushnoi Oborony) kojoj je glavna zadaća bila obrana zračnog prostora i presretanje špijunskih zrakoplova. Zbog velike površine SSSR-a, Sovjetska PZO je prakticirala razvoj teških dalekometnih presretača poput Jakovljeva Jak-25 (NATO naziv "Flashlight") te njegove poboljšane inačice Jak-28P (NATO naziv "Firebar"), no takvi zrakoplovi su bili složeni te skupi za proizvodnju. Stoga se u PZO-u se javila potreba za lakim i jeftinim zrakoplovom koji bi branio zapadne granice SSSR gdje veliki domet ne bi igrao ključnu ulogu.

Pred kraj 1957. Mikojan počinje s razvojem projekta oznake "Ye-7". Iza tog imena krio se zapravo MiG-32F s novim Safir radarom te nekim dodatnim manjim izmjenama. Uskoro su izrađena 3 prototipa, a prvi je imao probni let 10. kolovoza 1958. nakon čega je uslijedilo još 5 prototipova za dodatna testiranja. Testiranja su prošla uspješno te proizvodnja započinje u lipnju 1960. u Gorkom (naziv od 1932. do 1990., danas Nižnji Novgorod), pod oznakom MiG-21P (P = Perekvatchik tj. presretač, NATO naziv "Fishbed D") te tvorničkom oznakom I-75. Unatoč uspješnim testovima, ova inačica nije smatrana zadovoljavajućom te je proizvedeno samo nekoliko zrakoplova koji su uglavnom korišteni za daljnji razvoj. Proizvodnja puno boljeg MiGa-21PF (ili I-76) započinje na početku 1962.

MiG-21P je imao RP-21 Safir radar (NATO naziv Spin Scan-A), mogućnost nošenja dvije rakete zrak-zrak Atoll (nije imao strojnice), jednostavni autopilot te mogućnost spajanja RATO raketnih potisnika koji su se koristili za brzo polijetanje. Iako MiG-21P nije imao strojnice, imao je ugrađeni jednostavni optički ciljnik koji se koristio prilikom gađanja nevođenih raketnih zrna.

MiG-21PF se razlikuje od MiGa-21P po tome što je dobio dodatna dva spremnika goriva iza kokpita, što je stvorilo izgled "debelog vrata" koji danas poznajemo, a omogućili su mu i veći kapacitet goriva, sada od 2.750 litara. Kod MiGa-21PF uveden je i novi motor, R-11-F2-300 koji je stvarao 38,7 kN potiska pri normalnom radu, te 60,0 kN potiska s "afterburnerom". NATO oznaka za ovu inačicu je "Fishbed-E".

1964. počinje proizvodnja nove inačice oznake MiG-21PFS, a najveća razlika od prethodnika je bila, novi motor R-11F2S-300 koji je bio posebno dizajniran da omogući polijetanje i slijetanje pri niskim brzinama te je imao i ugrađeni dvo-stupanjski "afterburner". No MiG-21PFS nikad nije krenuo u masovniju proizvodnju te je na kraju izrađeno samo nekoliko primjeraka, stoga su se Mikojanovi dizajneri okrenuli njegovom nasljedniku MiG-21PFM koji se počinje proizvoditi već 1964. s tvorničkom oznakom I-94 (tvorničku oznaku I-94 je koristio i MiG-21 PFS). Imao je izmijenjene repne površine te je bio opremljen s novim RP-21M radarom (NATO naziv Spin Scan-B) a podržavao je i nošenje vođenih raketa zrak-zrak K-5 (NATO: AA-1 Alkali) koje su kasnije zamijenjene s naprednijim K-13R (NATO: AA-2-2 Advanced Atoll) raketama.

MiG-21R, S, M, SM

Dok je Mikojan razvijao presretačke inačice, istovremeno su radili i na taktičko izviđačkim inačicama, a kao baza za razvoj je trebao poslužiti Ye-7 (MiG-21P). Ideja je bila da se po sredini trupa spoji kapsula s kamerom te dodatni spremnici goriva na krilima za duge misije.

Uskoro je jedan Ye-7 presretač modificiran te je postao izviđački prototip. Nova inačica je dobila oznaku MiG-21R (Razvedchik - Izvidnik) dok su zrakoplovi za izvoz nosili oznaku MiG-21RF, a proizvodili su se od 1965. - 1971. pritom dobivši NATO oznaku Fishbed-H. Ova inačica je imala i nekoliko noviteta poput "debelog vrata" koji se protezao od kokpita pa sve do repa, što je omogućilo ugradnju dodatne elektronike i goriva, četiri podkrilne točke za 2 spremnika goriva, dvije rakete zrak-zrak, napredniji auto-pilot, R-11F2S-300 motor te je imala novije sjedalo za katapultiranje KM-1. Kako je MiG-21R bio namijenjen za izvidničke zadatke, imao je i različite kapsule s opremom za izviđanje a njih dijelimo u tri glavne skupine:

Dnevna (D) kapsula - je uglavnom koristila 7 kamera, jedna naprijed pod kutem a ostalih 6 su bile smještene u zasebnim odijelcima koji su se grijali kako bi uređaji normalno funkcionirali na velikim visinama. Kasnije su dodatno opremljene s elektro-optičkim (TV) kamerama, te su često imale ELINT opremu za elektronsko izviđanje.
Noćna (N) kapsula - je bila slična D ali je koristila infracrveni film za noćne letove.
Radio (R) kapsula - kapasula s ELINT opremom te jednom kamerom. Kasnije verzije se mogu prepoznati po karakterističnim antenama na rubovima krila.

Na sve kapsule su se mogle montirati i protumjere.

MiG-21R s oznakom Poljskog zrakoplovstva

Kako je MiG-21R sačuvao ograničenu mogućnost borbe u zraku, Mikojan je odlučio napraviti novu lovačku inačicu na njegovoj bazi oznake Ye-7S. Novi lovac u proizvodnju ulazi 1965. u Gorkom pod oznakom MiG-21S, te je u proizvodnji ostao do 1968. (Mikojan je za ovu inačicu koristio i oznaku I-95). Iako je uvelike baziran na R inačici, bio je opremljen s novim RP-22 Sapfir radarom koji je imao dvostruko veći domet te je na početku bio označen čak kao nosač taktičkog nuklearnog oružja. Razvijena je i izvozna inačica oznake MiG-21M koja se nije puno razlikovala od S inačice, a proizvodila se od 1968. - 1971. u tvornici Znamya Trudaya.

MiG-21SM se masovno proizvodio u tvornici u Gorkom u razdoblju od 1968. - 1974. gdje je dobio oznaku I-96F a pokretao ga je novi Tumanskiy R-13-300 motor, koji je mogao razviti 39,9 kN potiska pri normalnom radu te 63,7 kN potiska uz afterburner. Osim novog motora te dodatne strojnice SM inačica se nije puno razlikovala od prethodne.

MiG-21 SMT, MT, BIS

Nakon "druge generacije" MiGa-21, Mikojanovi inženjeri su odmah započeli s razvojem nove inačice bazirane na R verziji, a trebala je imati još veći unutarnji kapacitet goriva. Rezultat je MiG-21SMT (I-50) koji se počeo proizvoditi 1971. u Gorkom. Osim "glomaznog vrata", SMT je nalikovao kasnim SM inačicama s tim, da je bio opremljen najnovijom elektronikom te Tumansky R-13-300 motorom. No, unutaoč snažnom motoru, zbog velike nadodane težine, MiG-21SMT nije zadovoljio (u pogledu potiska) te je proizvedeno samo nekoliko zrakoplova. Tvornica Znamya Trudaya je proizvela 15 zrakoplova oznake MiG-21MT (izvozna inačica MiGa-21SMT) namijenjenih izvozu 1971. no nikad nisu ni napustili tvornicu. (tvornička oznaka I-96T).

Ono što je zaista bilo potrebno za novu inačicu je bio novi i snažniji motor, te je u to vrijeme Tumansky OKB predstavio novi R-25-300 motor, koji je pri normalnom radu stvarao 40,2 kN, s afterburnerom 69,6 kN, te je imao mogućnost još jačeg afterburnera koji je mogao stvoriti 95 kN potiska no samo na 3 minute, te se ovo koristilo samo u ekstremnim slučajevima u borbenim uvjetima. R-25-300 je bio i optimiziran za nisko-leteće misije za razliku od svojih prethodnika. Borbeno iskustvo je pokazalo da je bilo nerealno vjerovati kako će MiG-21 djelovati samo na velikim visinama, te je bilo jasno da će vršiti i misije na niskim visinama, što je opet stvaralo mogućnost gašenja motora zbog neprilagođenosti takvim uvjetima. Početna ideja je bila da se nedavne inačice samo modificiraju i opreme R-25-300 motorom, no Mikojanovi inženjeri su se odlučili da to ipak postane potpuno nova inačica oznake BIS (I-75). Uz novi motor MiG-21bis je potpuno redizajniran, te iako je vanjštinom nastavio nalikovati MiGu-21SMT bio je puno napredniji. Trup zrakoplova je potpuno redizajniran koristeći nove legure koje su rezultirale snažnijim ali lakšim zrakoplovom. Ugrađen je poboljšani radar RP-22 koji je mogao otkriti ciljeve koje lete nisko uz tlo; nadodan je i RSBN-6S navigacijski sustav te sustav za slijetanje te djelovanje u uvjetima loše vidljivosti. Od naoružanja je imao jedan GSh-23L top, mogućnost nošenja raketa zrak-zrak te raznih raketa (uglavnom nevođena raketna zrna) te bombi.

MiG-21bis je imao mogućnost nošenja 2 toplinski navođene rakete K-60 (NATO naziv AA-8 Aphid) na jednoj spojnoj točki (a ima 4 ukupno, po dvije na svakom krilu) zahvaljujući adapteru koji je nosio po dvije na jednoj točki, što mu je omogućilo veliku vatrenu moć.

Neki "BIS-ovi" su kasnije modificirani da mogu nositi i nuklearno oružje, te su dobili oznaku MiG-21bisN.

Ukupno je proizvedeno oko 2.030 zrakoplova ove inačice te su svi proizvedeni u tvornici Gorki u razdoblju od 1972. - 1974.

Ostale inačice

Ovdje su navedene inačice koje se spominju i koje se ne spominju u gornjem tekstu, te njihov kratki opis.

Ye-2 (NATO oznaka:"Faceplate"): Prototip sa strijela-krilom.
Ye-4 : Prvi prototip s delta-krilom.
Ye-5 (NATO oznaka: "Fishbed"): Prototip za ispitivanje delta-krila.
Ye-6: Tri aviona za testiranje prije početka proizvodnje.
MiG-21: Prva serija lovaca.
MiG-21F (NATO oznaka: "Fishbed-B"): Lovački zrakoplov, jednosjed za dnevne letove (izrađeno 40 aviona). Mogao je ponijeti 2.260 l goriva u šest integriranih spremnika. Avion je pokretao turbo-mlazni motor s 5.740 kgf potiska. Naoružan je bio s dva topa od 30 mm i mogao je ponijeti dvije bombe do 500 kg svaka.
Ye-50: Prototip sa strijela-krilima.
Ye-66: Jednosjed izrađen za postizanje svjetskog rekorda u brzini.
Ye-66A: Avion izrađen za postizanje visinskog rekorda.
Ye-66B:

Ye-76:
Ye-150: Prototip presretača, prva osnova MiG-21.
Ye-152 (NATO oznaka: "Flipper"): Veći zrakoplov od MiG-21, "Ye-152 'Flipper" koji je postigao tri svjetska rekorda.
MiG-21F-13 (NATO oznaka: "Fishbed-C") :Avion jednosjed kratkog doleta predviđen za letove po danu. Prva je masovno proizvedena inačica. Avion je pokretao turbo-mlazni motor. Naoružan je bio s dvije rakete zrak-zrak i jednim topom od 30 mm.
MiG-21FL: Model za izvoz. Izrađivan je i u Indiji kao "Type 77".
MiG-21I (NATO oznaka: "Analog"): Ispitni model za dizajn krila planiran za ugradnju na nadzvučni Tupoljev Tu-144 .
MiG-21SPS:Istočno-Njemačka inačica.
MiG-21P (NATO oznaka: "Fishbed-D"): Lovac, presretač s jednim sjedalom.
MiG-21PF (NATO oznaka:"Fishbed-D"): Lovac, jednosjed, opremljen s RP21 'Sapfir radarom. MiG-21PF je drugi proizvodni model.
MiG-21PF (SPS) (NATO oznaka: "Fishbed-E")
MiG-21PFM (NATO oznaka: "Fishbed-F"): Jednosjed s novijim radarskim sustavom i jačim motorom.
MiG-21PFS (NATO oznaka: "Fishbed-F"): Jednosjed s novijim radarskim sustavom i jačim motorom.
MiG-21 (NATO oznaka: "Fishbed-G"): Probni avion koji je trebao vrlo kratku uzletno sletnu stazu.
MiG-21R (NATO oznaka: "Fishbed-H"): Avion jednosjed namijenjen za taktičko izviđanje modificiran na inačici MiG-21PFM.
MiG-21RF (NATO oznaka: "Fishbed-J"): Avion jednosjed namijenjen za taktičko izviđanje modificiran na inačici MiG-21MF.
MiG-21S (NATO oznaka: "Fishbed-J"): Lovac i presretač, jednosjed s vanjskim spremnikom za top dizajniran za Indijsko ratno zrakoplovstvo.
MiG-21SM: Borbeni presretač, jednosjed s Tumansky R-13 turbo-mlaznim motorom.
MiG-21PFV: Inačica koja ima viši plafon leta.
MiG-21M: Izvozna inačica s Tumansky R-13 turbo-mlaznim motorom izrađivan u Indiji pod licencom.
MiG-21MF: Izvozna inačica s Tumansky R-13 turbo-mlaznim motorom.
MiG-21MF (NATO oznaka: "Fishbed-J") : Lovački avion jednosjed, opremljen s RP-22 radarom, pokretan Tumansky R-13-300 turbo-mlaznim motorom.
MiG-21MF-R: Nakon što je 1995. Bugarsko ratno zrakoplovstvo povuklo MiG-21R iz upotrebe, grupa inženjera prenamijenila je avion ugradivši dodatni vanjski kontejner s opremom za izviđanje.
MiG-21SMT (NATO oznaka: "Fishbed-K"): Višenamjenski lovački zrakoplov pokretan s Tumansky R-13 turbo-mlaznim motorom i povećanim kapacitetom goriva.
MiG-21bis (NATO oznaka: "Fishbed-L"): Višenamjenski lovački avion jednosjed sposoban i za napade na ciljeva na zemlji. Završna je inačica u proizvodnji. Avion pokreće Tumansky R-25-300 turbo-mlazni motor. U spremnike za gorivo stane 2880 l goriva. Pomoću naknadnog izgaranja motori mogu povećati snagu od 7100 kgf na 9900 kgf u trajanju do tri minute. Ubrzanje od 600 km/h na 1.100 km/h postiže za 18 sekundi. Brzina penjanja mu je 225 m/s.
MiG-21bis (NATO oznaka: "Fishbed-N"): Višenamjenski lovački avion jednosjed sposoban i za napade na ciljeva na zemlji.
MiG-21U (NATO oznaka: "Mongol-A"): Avion za obuku s dva sjedala, jedan iza drugog.
MiG-21US (NATO oznaka: "Mongol-B": Avion za obuku s dva sjedala.
MiG-21UT: Avion za obuku s dva sjedala.
MiG-21UM (NATO oznaka: "Mongol-B"): Avion za obuku s dva sjedala izrađen na osnovi MiG-21MF.
MiG-21-93 Bison (UMG): Poboljšana inačica namijenjena Zračnim snagama Indije.
MiG-21 Lancer: Poboljšana inačica za Rumunjsko ratno zrakoplovstvo. Modifikaciju su napravili Elbit of Israel i Aerostar of Romania.
MiG-21MFN: Poboljšana inačica namijenjena Češkom ratnom zrakoplovstvu (navigacijska oprema i komunikacijski sustav prilagođen NATO standardima)
MiG-21bisD/UMD: 2003. godine poboljšana inačica za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo koja bi trebala trajati deset godina iako se prizemljenje aviona očekuje 2011.
MiG-21-2000: Avion jednosjed „za 21. stoljeće“ izrađen za izvoz.