Domovinski rat/Sadržaj/Oružje u Domovinskom ratu/T-72

T-72

T-72 je sovjetski glavni borbeni tenk koji je ušao u serijsku proizvodnju 1971. Ovaj dizajn je usporedan tenku T-64, i T-72 je služio kao osnova razvoja tenka T-90 i mnogo drugih tenkova iz raznih zemalja svijeta: Poljska, Hrvatska, Srbija, Indija... Kronološki i dizajnom T-72 pripada istoj generaciji tenkova kao američki M60 Patton, njemački Leopard 1 i britanski Chieftain tenk. Reputacija T-72 tenka pretrpjela je teške poraze protiv modernih zapadnih tenkova kao što je M1 Abrams i Challenger 1 tijekom prvog i drugog rata u Perzijskom zaljevu. Njegovi gubici, međutim, bili su više posljedica činjenice da većina su iračkih tenkova T-72 bili izvozni modeli (T-72, T-72M i T-72M1) koristeći nisku kvalitetu streljiva, loše treniranih iračkih članova posade, a mnogi su uništeni dobro koordiniranim artiljerijskim i zračnim napadom, a ne neprijateljskim tenkovima.

Povijest proizvodnje

Tenk T-72 razvijen je u Sovjetskom Savezu kao jednostavnija i jeftinija alternativa tenku T-64A. Prvi prototip označen Objekt 172 pojavio se 1970. godine, a godinu dana kasnije je završen modificirani prototip Objekt 172M, čija je cijena bila 40% niža od cijene tenka T-64A. Tvornica "Vagonka" u Njižni Tagilu je 1974. godine počela serijsku proizvodnju tenka Objekt 172M pod tvorničkom oznakom T-72 Ural.

T-72 bio je najkorišteniji tenk u Crvenoj armiji od 1970-ih pa sve do raspada Sovjetskog saveza. Izvezen je u sve zemlje Varšavskog pakta kao i u Finsku, Iran, Irak, Siriju i Jugoslaviju. Po njemu je napravljeno mnogo različitih inačica tenkova kao npr. hrvatski M-95, ukrajinski T-84, poljski PT-91 Twardy itd.

Licencirane verzije tenka T-72 proizvodile su se u Poljskoj i Čehoslovačkoj za zemlje Varšavskog pakta. Ti tenkovi imali su bolju kvalitetu izrade, ali u oklop kupole nije se postavljao sloj keramike nego čelik. Zbog homogenog oklopa razina zaštite bila je manja nego ona na sovjetskim tenkovima koji su imali višeslojni oklop. Poljski T-72G imao je na prednjem dijelu kupole tanji oklop od sovjetskog standarda (410 mm za kupolu). Za arapske kupce napravljena je posebna licenca koja je još lošija od one za Poljsku i Čehoslovačku. Mnogi dijelovi nisu međusobno kompatibilni između sovjetskih i izvoznih verzija tenka, što je prouzročilo velike logističke probleme.

Jugoslavija je svoju verziju tenka nazvala M-84, a zanimljivo je da je licencu za proizvodnju kupila od Čehoslovačke. Prodano je više stotina M-84 tenkova različitim državama svijeta. Irak je svoju verziju nazvao Asad Babil što znači "Babilonski Lav". Njihovi su tenkovi bili sastavljeni od "rezervnih dijelova" koje su im Rusi prodali zbog UN-ovog embarga za uvoz oružja u tu zemlju. Nekoliko država, uključujući Ukrajinu i Rusiju nude modernizaciju za stare T-72s.

Rane verzije T-72 imale su homogeni čelični oklop što je za to vrijeme u 1970-ma bila dobra zaštita. Godine 1979. sovjeti su počeli izgradnju poboljšanog T-72 tenka koji je dobio višeslojni oklop sličan onome na tenku T-64 s višeslojnim oklopom koji je postavljen na prednjem dijelu kupole i tijela. Kasnije 1980-ih, na tijelo tenka počinje se postavljati eksplozivno-reaktivni oklop.

Laserski daljinomjer postavljen je tek 1978. godine, a do tada je bio postavljen optički koji nije mogao mjeriti udaljenosti manje od 1000 metara. Neke izvozne verzije nisu dobile laserski daljinomjer sve do 1985. godine. Poslije 1985. godine sve verzije T-72 tenka rađene su s postavljenim eksplozivno-reaktivnim oklopom kao standard, novi i snažniji V-84 motor od 840 ks i poboljšan glavni top koji od tada može ispaljivati protutenkovske rakete. S tim izmjenama T-72 postao je jak koliko i skuplji i moderniji T-80. Od 2000. godine za izvoz je ponuđena i inačica sa termovizijom. Proizveden je i projektil koji sadržava osiromašeni uranij koji ima veću probojnost od običnog streljiva.

T-72 u svojim vojskama imaju mnoge države svijeta pogotovo potencijalni neprijatelji SAD-a. Zapadni analitičari tvrde da T-72 tenk može uništavati sve moderne tenkove zapada uključujući i M1 Abrams, što se u teoriji i nije baš dokazalo. Sovjetski T-72 se do sada tri puta susreo sa zapadnim tenkovima, u Libanonu 1982. protiv izraelske Merkave, u Iraku 1991. godine s M1 Abramsom i Challengerom 1 i opet 2003. u Iraku. U svim ovim sukobima T-72 tenk je poražen, no to ne znači da je on loš tenk. Uzrok dvaju poraza u Iraku bili su i loša pripremljenost i opremljenost iračkih posada koje su upravljale tenkovima. Uz to irački T-72 tenkovi bili su lošije kvalitete od onih ruskim i imali su stare dijelove i opremu. Streljivo je bilo slabije zbog smanjenja troškova proizvodnje.

Dizajn

Koncepcija tenka T-72 ista je kao kod njegovog prethodnika T-64. Vozilo ima tročlanu posadu - mjesto vozača je u prednjem djelu oklopnog tijela, pozicija zapovjednik je u kupoli desno od topa, dok je ciljač smješten lijevo od topa.

Pokretljivost

T-72 je izrazito lak tenk, ima samo 41 tonu, što mu omogućava veću pokretljivost u odnosu na zapadne konkurente. Neke ceste i mostovi u zemljama Varšavskog pakta bili su konstruirani tako da kolona T-72 tenkova može proći po njima, ali teži zapadni tenkovi ne bi mogli ili bi išli jedan po jedan. Osnovi T-72 ima relativno slab motor od 780 ks (580 kW) koji je ustvari turbo verzija V-12 dizel motora od 500 ks koji je za vrijeme 2. svjetskog rata konstruiran za tenk T-34. T-72 ima relativno velik promjer kotača na kojima su gusjenice u odnosu na ostale tenkove iz T-serije (T-64 i T-80) koji imaju manji promjer kotača.

T-72 je dizajniran da može prijeći vodenu prepreku dubine do 5 metara uz pomoć dodatne cijevi za ispuh. Ukoliko tijekom plova tenku prestane radit motor, on se mora pokrenuti u roku od 6 sekundi inače se gubi tlak i voda ulazi u dio motora. Ova mogućnost preplovljavanja čini se opasnom, ali je važna za stratešku mobilnost tenka.

Nuklearna, biološka i kemijska zaštita

T-72 ima sveobuhvatnu kemijsku, biološku i nuklearnu zaštitu. Unutrašnjost tenka je presvučena sintetičkom tkaninom s kojom se smanjilo zračenje unutar tenka od eksplozije nuklearne bombe. Posadi se isporučuje čist zrak preko kompliciranog filtera zraka. Izvozni T-72s nemaju zaštitu od zračenja koja je standard na ruskim T-72s koji su presvučeni slojem sintetičkog materijala koji sadržava olovo, koji pruža zaštitu od djelovanja radijacije i elektromagnetskog zračenja.

Oklopna zaštita

Uništeni T-72

Oklop tenka T-72 bio je ojačan sa svakom novom verzijom. Izvorna kupola izrađena je od lijevanog čelika. Debljina tog oklopa bila je oko 280 mm. Kasnije je na T-72s stavljen višeslojni (kompozitni) oklop.

T-72M (izvozna inačica modela T-72A) imao je drugačiji oklop od T-72A imao je drugačiju konstrukciju oklopa što ga je činilo manje sigurnim od T-72A. U moderniziranu T-72M1 verziju je dodan sloj (16 mm) staklo-teksolita kojim se dobila bolja zaštita uz povećanje debljine oklopa od 32 mm.

Nekoliko T-72 modela opremljeno je sa eksplozivno-reaktivnim oklopom (ERA) koji povećava zaštitu od visoko eksplozivnih protutenkovskih granata. Kasnije je dodan još teži eksplozivno-reaktivni oklop koji je povećao zaštitu od najmodernijih visoko eksplozivnih granata.

Kasniji modeli T-72s, kao što je T-72B imaju vidno ispupčenu kupolu, u zapadnim zemljama nazvanu "Dolly Parton". Kasnije verzije T-72B, T-72B1 i T-72A imaju radioaktivnu zaštitu postavljenu i na krov kupole.

Rani modeli nisu imali postavljenu zaštitu voznog mehanizma. Prvi puta se postavila zaštita suspenzije na T-72A 1979. godine koji je imao postavljenu plastičnu zaštitu koja obuhvača gornji dio suspenzije sa dodatnom zaštitom na stranama tijela za spremnik goriva i teretni prostor.

U usporedbi sa zapadnim tenkovima, T-72 imao je loše riješeno spremanje streljiva u kupoli koje se nalazilo u tijelu i kupoli. Prilikom udara granate u tenk, streljivo bi se zagrijalo i u većini slučajeva eksplodiralo pri čemu bi svi članovi posade bili ubijeni, a kupola tenka odletjela u zrak. Tako su američki tenkovi u oba rata u Zaljevu bez problema uništavali iračke T-72s uz stalni gubitak cijele iračke posade.

U srpnju 1997. godine Jane's International Defence je potvrdio da je ruska verzija T-72s tenka sa eksplozivno-reaktivnim oklopom Kontakt-5 otporan na većinu modernih njemačkih i američkih protutenkovskih projektila. To je navelo zapadne sile da proizvode još bolje protuoklopne granate kako bi držali korak sa zaštitom T-72 tenka i ostalim ruskim konkurentima (T-80 i T-90)

Naoružanje

Glavno naoružanje tenka je glatkocijevni top 2A46 promjera cijevi 125 mm. Taj top je znatno veći od NATO standarda koji je 105 mm i od noviji tenkova zapada koji imaju 120 mm top većinom kopije njemačkog Rheinmetal L44 i L55 topa. Top 2A46 može, kao i kod ostalih sovjetskih tenkova, ispaljivati protutenkovske rakete. Prva verzija T-72 koristila je top 2A26M2, ali se na sve naredne inačice ugrađuje novi top 2A46.

Glavni top ima veliku manu jer pri udaljenosti od 1800 metara ima mogučnos pogreške od 1 metar. Maksimalan domet topa je 9100 metara. Najveća udaljenost na kojoj tenk ima relativno dobru preciznost je 4000 metara sa vođenom protutenkovskom raketom (korištena je samo u SSSR-u). Iz topa se ispaljuju kumulativni, potkalibarni i razorni projektili.

Da bi cijena tenka T-72 bila što niža, konstruktori su izbjegli ugradnju sofisticiranog sustava za upravljanje vatrom (SUP). Za ciljanje se koristi relativno jednostavan uređaj TPD-2-49 s daljinomjerom. Sprava je stabilizirana u vertikalnoj ravnini, a u nju se ručno unose podaci o tipu projektila, temperaturi i vlažnosti zraka i bočnom vjetru. Lijevo od topa je postavljen IC reflektor, koji omogućava promatranje i ciljanje noću, na daljinama do 800 m. Većina T-72s pronađena izvan bivšeg Sovjetskog Saveza nema laserski daljinomjer. T-72 namijenjeni izvozu imaju slabiji sustav upravljanja paljbom (SUP) i automatski punjač dok neki nemaju ni termoviziju.

Dodatno naoružanje čini mitraljez PKT kalibra 7,62 mm, za koji se u vozilu nosi 2000 metaka. Na kupoli zapovjednika je postavljen protu-avionski mitraljez 12,7 mm NSVT, s 300 metaka u borbenom kompletu.

Top se puni automatski, iz transportera s municijom smještenog na podu borbenog odjeljenja (ispod kupole). U automatskom punjaču se nalaze 22 dvodijelna projektila, a u tenku se nosi još 17 rezervnih. Brzina gađanja je 6 do 8 projektila u minuti, a moguće je i ručno punjenje topa kada brzina paljbe iznosi 1-2 projektila u minuti. Primjena automatskog punjača omogućila je da se broj članova posade smanji na tri i da se smanje dimenzije i masa vozila. Međutim, ratna iskustva su pokazala da je smještaj municije u automatskom punjaču ispod kupole ozbiljna mana tenka T-72, jer pogodak u bok vozila može aktivirati municiju, kada dolazi do eksplozije koja momentalno uništava tenk i kupolu odbacuje nekoliko metara od tijela vozila.

U bivšoj Jugoslaviji

JNA je od SSSR-a kupila manji broj T-72 tenkova, te je na temelju njih počela proizvodnju na vlastitom tenku, M-84 koji je bio kopija T-72 s boljom tehnikom (ciljanički sustav, elektronika, jači motor, poboljšani oklop itd.). Unatoč tome što je M-84 proizveden u više od 600 primjeraka, JNA (dobila oko 300) je ipak oformila nekoliko jedinica s tenkom T-72 i one su vidjele akciju tijekom ratova na području bivše Jugoslavije (uključujući i Domovinski rat).